Monday, June 01, 2009
Nevidljiva
Kiša. Ona što pada pravo i jednolično šušti po lišću. Kaplje bešumno sa grana. Pada ceo dan. Kao izmaglica u daljini. Sedim na pragu terase i neki mir se širi svuda oko mene. Taj miris kiše, svaki put me prevari. Zaliči mi na nešto sasvim poznato, a u stvari ne mogu da se setim. Onda pomislim kako bi samo trebalo da obujem zelene gumene čizme sa cvetićima i veliku zelenu kabanicu i krenem u kišu. Tada bih postala nevidljiva i sve bi bilo ok. Kiša bi me sakrila u sebi.
Subscribe to:
Post Comments (Atom)


3 comments:
Dugo te nije bilo - nisam ni mislio da ćeš da se vratiš. Drago mi je da si opet ovde.
Ne mogu da ne pisem. Koliko god dugo da me nema ovde, pojavicu se na kraju. :)
kod mene sad pada kisa.
i djubretari peru ulice.
drvece se presvlaci u bakarno crvene haljine.
Post a Comment